dimanche 4 mars 2012


La morale anarchiste
(1er chapitre)
(Moralna načela anarhizma)








Istorija ljudske misli podsjeća na kretanje klatna.
Jedino, što svaki hod toga klatna traje čitave vjekove. Misao čas drijema i skameni se, čas se ponovo budi poslije dugoga sna. Tad zbaci sa sebe lance kojima su je sputavali svi kojima je to bilo u interesu – vladari, zakoni, sveštenstvo. Ona kida okove. Ona podvrgava strogoj kritici sve što su je učili i razobličava predrasude – religiozne, pravne i društvene među kojima je bila zamrznuta sve dotad. Ona otvara nove puteve istraživanju, bogati naše znanje nepredvidivim otkrićima, stvara nove nauke…

L’histoire de la pensée humaine rappelle les oscillations du pendule, et ces oscillations durent déjà depuis des siècles. Après une longue période de sommeil arrive un moment de réveil. Alors la pensée s’affranchit des chaînes dont tous les intéressés — gouvernants, hommes de loi, clergé — l’avaient soigneusement entortillée. Elle les brise. Elle soumet à une critique sévère tout ce qu’on lui avait enseigné et met à nu le vide des préjugés religieux, politiques, légaux et sociaux, au sein desquels elle avait végété. Elle lance la recherche dans des voies inconnues, enrichit notre savoir de découvertes imprévues ; elle crée des sciences nouvelles.


Ali, iskonski neprijatelji slobodne čovjekove misli – vladar, zakonik, žrec – brzo se oporavljaju od poraza. Malo-pomalo, oni prikupljaju svoju raspršenu snagu, inoviraju svoje religije i svoje zbornike zakona, sve to prilagođavajući izvjesnim savremenim zahtjevima. I, koristeći ono ropstvo karaktera i misli koje su sami vaspitali, koristeći se preivremenom dezorganizacijom društva, neophodnošću jednih da se odmore, željom drugih da se obogate i iznevjerenim nadama trećih (naročito iznevjerenim nadama!) – oni se potiho laćaju svoga staroga posla, a prije svega prisvajanja vaspitanja djece i omladine.

Mais l’ennemi invétéré de la pensée — le gouvernant, l’homme de loi, le religieux — se relèvent bientôt de la défaite. Ils rassemblent peu à peu leurs forces disséminées ; ils rajeunissent leur foi et leurs codes en les adaptant à quelques besoins nouveaux. Et profitant de ce servilisme du caractère et de la pensée qu’ils avaient si bien cultivé eux-mêmes, profitant de la désorganisation momentanée de la société, exploitant le besoin de repos des uns, la soif de s’enrichir des autres, les espérances trompées des troisièmes — surtout les espérances trompées — ils se remettent doucement à leur œuvre en s’emparant d’abord de l’enfance par l’éducation.

 
Dječji je um slab; tako ga je lako pobijediti strahom. Oni tako i rade. Zarobljavaju dijete, pa mu onda govore o paklu: prestavljaju mu sve muke grješnika u zagrobnome životu, sve misli božanstva koje ne zna za milost. Tu, uostalom, ispričaju o užasima revolucije, iskoriste neko zvjerstvo koje se dogodilo kako bi u dijete unijeli užas pred revolucijom i kako bi od njega učinili budućega „zaštitnika poretka”. Sveštenik ga podučava misli o zakonu, a kako bi ga lakše potčinio „božanskom zakonu”, jer zakonik govori o zakonu božanskom kako bi ga bolje potčinio zakonu krivičnome. I, pomalo, misao sljedeće generacije poprima religiozni prizvuk, prizvuk servilnosti i gospodarenja (servilnost i gospodarenje vazda idu ruku pod ruku) i kod ljudi se stvara navika potčinjavanja, ona koju tako dobro vidimo kod naših savremenika.

L’esprit de l’enfant est faible, il est si facile de le soumettre par la terreur ; c’est ce qu’ils font. Ils le rendent craintif, et alors ils lui parlent des tourments de l’enfer ; ils font miroiter devant lui les souffrances de l’âme damnée, la vengeance d’un dieu implacable. Un moment après, ils lui parleront des horreurs de la Révolution, ils exploiteront un excès des révolutionnaires pour faire de l’enfant « un ami de l’ordre ». Le religieux l’habituera à l’idée de loi pour le faire mieux obéir à ce qu’il appellera la loi divine, et l’avocat lui parlera de loi divine pour le faire mieux obéir à la loi du code. Et la pensée de la génération suivante prendra ce pli religieux, ce pli autoritaire et servile en même temps — autorité et servilisme marchent toujours la main dans la main — cette habitude de soumission que nous ne connaissons que trop chez nos contemporains.

 
U svim tim periodima zastoja i drijemanja misli, uopšte se malo govori o pitanjima morala. Mjesto morala zauzima religiozna rutina i licemjerje „zakonitosti”. Ne bave se kritikom, već više žive po navici; slijedeći predanje, više se drže ravnodušnosti. Niko se ne bori ni za ni protiv važećega morala. Svak nastoji, bilo to loše ili dobro, da spoljnji oblik svojih postupaka prilagodi priznatim spoljnjim moralnim načelima. I, moralni nivo društva pada sve dublje i dublje. Društvo stiže do morala Rimljana u vremenu raspada njihove imperije, ili francuskoga „višega” društva pred revoluciju i savremene raspadajuće buržoazije.

Pendant ces périodes de sommeil, on discute rarement les questions de morale. Les pratiques religieuses, l’hypocrisie judiciaire en tiennent lieu. On ne critique pas, on se laisse mener par l’habitude, par l’indifférence. On ne se passionne ni pour ni contre la morale établie. On fait ce que l’on peut pour accommoder extérieurement ses actes à ce que l’on dit professer. Et le niveau moral de la société tombe de plus en plus. On arrive à la morale des Romains de la décadence, de l’ancien régime, de la fin du régime bourgeois.

 
Sve što je u čovjeku bilo dobro, veliko, velikodušno, malo-pomalo otupljuje, rđa kao nož izvan upotrebe. Laž postaje dobročinstvom; podlost – obavezom. Obogatiti se, uživati, na bilo što trošiti svoj razum, svoj temperament, svoju snagu – to postaje životni cilj bogatih klasa, a za njima, i mase siromašnih, čiji je ideal – postati čovjekom srednjeg imovnog stanja. Ali, malo-pomalo, razvrat i raspadanje vladajućih klasa – činovnika, sudstva, sveštenstva i bogatih ljudi uopšte – postaje toliko uzbunjujući, da u društvu počinje novo, obratno kretanje klatna.

Tout ce qu’il y avait de bon, de grand, de généreux, d’indépendant chez l’homme s’émousse peu à peu, se rouille comme un couteau resté sans usage. Le mensonge devient vertu ; la platitude, un devoir. S’enrichir, jouir du moment, épuiser son intelligence, son ardeur, son énergie, n’importe comment, devient le mot d’ordre des classes aisées, aussi bien que de la multitude des pauvres gens dont l’idéal est de paraître bourgeois. Alors la dépravation des gouvernants — du juge, du clergé et des classes plus ou moins aisées — devient si révoltante que l’autre oscillation du pendule commence.

 
Omladina se oslobađa starih uza, odbacuje svoje predrasude; obnavlja se kritika. Dolazi do buđenja misli – prvo, kod malog broja, da bi kasnije zahvatalo sve veći krug ljudi. Otpočinje pokret, nazire se revolucionarno raspoloženje.

La jeunesse s’affranchit peu à peu, elle jette les préjugés par-dessus bord, la critique revient. La pensée se réveille, chez quelques-uns d’abord ; mais insensiblement le réveil gagne le grand nombre. La poussée se fait, la révolution surgit.

 
I, tad se, svaki put ispočetka, postavlja pitanje morala. „Zašto bih se držao tog licemjernog morala?” – pita se pamet oslobođena strana nametnutog religijom. „Zašto bi, ma kakav taj moral bio, on bio obavezujući?”.

Et chaque fois, la question de la morale revient sur le tapis. — « Pourquoi suivrais-je les principes de cette morale hypocrite ? » se demande le cerveau qui s’affranchit des terreurs religieuses. — « Pourquoi n’importe quelle morale serait-elle obligatoire ? ».

 
I tad se ljudi trude da objasne moralno osjećanje koje nalaze kod čovjeka na svakom koraku i koje dosad nije objašnjeno; nije objašnjeno zato što se ono još uvijek smatra osobinom čovjekove prirode, onda kad se radi objašnjenja treba vratiti prirodi – životinjama, billjakama, hridinama.

On cherche alors à se rendre compte de ce sentiment moral que l’on rencontre à chaque pas, sans l’avoir encore expliqué, et que l’on n’expliquera jamais tant qu’on le croira un privilège de la nature humaine, tant qu’on ne descendra pas jusqu’aux animaux, aux plantes, aux rochers pour le comprendre. On cherche cependant à se l’expliquer selon la science du moment.

 
I, što je najčudnije: što ljudi više podrivaju osnove postojećega morala (tačnije – licemjerja koje je zauzelo mjesto morala), to se više podiže moralni nivo društva. Upravo u godinama u kojima se najviše kritikuje i negira moralno osjećanje, ono postiže svoje najbrže uspjehe: raste, uzdiže se, precizira.

Et — faut-il le dire ? — plus on sape les bases de la morale établie, ou plutôt de l’hypocrisie qui en tient lieu — plus le niveau moral se relève dans la société. C’est à ces époques surtout, précisément quand on le critique et le nie, que le sentiment moral fait les progrès les plus rapides ; c’est alors qu’il croît, s’élève, se raffine.

 
Ovo je bilo vrlo vidljivo u XVIII vijeku. Već 1723. godine, Mandevil, autor anonimno štampane „Basne o pčelama”(13), doveo je do užasavanja pravovjernu Englesku svojom basnom i njenim komentarima, kojima je neštedimice napadao sve društveno licemjerje nazvano „društvenim moralom”. On je pokazao, da tzv. moralni običaji društva nijesu ništa drugo, do licemjerna masa i da strasti koje žele da „vladaju” pomoću postojećega morala prihvataju samo zbog ovoga drugi, moralno gori. Slično Furijeu, koji je pisao skoro sto godina kasnije, Mandevil je zahtijevao slobodno pokazivanje strasti, bez čega će iste postati porocima. I, plativši danak tadašnjem neznanju zoologije, tj. smetnuvši sa uma moral kod životinja, objašnjavao je moralna shvatanja čovječanstva isključivo dobrim vaspitanjem djece, njohovih roditelja i čitavoga društva, što ostvaruju vladajuće klase.

On l’a vu au dix-huitième siècle. Dès 1723, Mandeville, l’auteur anonyme qui scandalisa l’Angleterre par sa « Fable des Abeilles » et les commentaires qu’il y ajouta, attaquait en face l’hypocrisie sociale connue sous le nom de morale. Il montrait comment les coutumes soi-disant morales ne sont qu’un masque hypocrite ; comment les passions, que l’on croit maîtriser par le code de morale courante, prennent au contraire une direction d’autant plus mauvaise, à cause des restrictions mêmes de ce code. Comme Fourier le fit plus tard, il demandait place libre aux passions, sans quoi elles dégénèrent en autant de vices ; et, payant en cela un tribut au manque de connaissances zoologiques de son temps, c’est-à-dire oubliant la morale des animaux, il expliquait l’origine des idées morales de l’humanité par la flatterie intéressée des parents et des classes dirigeantes.


Takođe se sjetimo snažne, hrabre kritike moralnih shvatanja koju su sredinom i krajem XVIII vijeka izricali škotski filozofi i francuski enciklopedisti i napomenimo, kako su u svojim radovima visoko postavili moral uopšte. Sjetimo se i onih koje su zvali „anarhistima” 1793. godine (14), za vrijeme velike francuske revolucije i pitajmo: kod koga je moralno osjećanje dostiglo viši nivo – kod onih koji su držali zakon strogoga poretka i govorili o potčinjavanju volji Vrhovnoga Bića, ili pak kod ateista koji su negirali obaveznost i vrhovnu sankciju morala i koji su zato išli u smrt u ime jednakosti i slobode čovječanstva?

On connaît la critique vigoureuse des idées morales faites plus tard par les philosophes écossais et les encyclopédistes. On connaît les anarchistes de 1793 et l’on sait chez qui l’on trouve le plus haut développement du sentiment moral : chez les légistes, les patriotes, les jacobins qui chantaient l’obligation et la sanction morale par l’Être suprême, ou chez les athéistes hébertistes qui niaient, comme l’a fait récemment Guyau, et l’obligation et la sanction de la morale.

 
Što čovjeka obavezuje da bude moralan? Ovo je, dakle, pitanje koje su sebi postavili racionalisti XII vijeka, filozofi XVI vijeka, filozofi i revolucionari XVIII vijeka. Kasnije se isto ovo pitanje pojavilo pred engleskim utilitaristima (Bentamom i Milom), pred njemačkim materijalistima, kakav je Bjuhner, pred ruskim nihilistima 60-ih godina, pred mladim osnivačem anarhističke etike (nauke od društvenom moralu) Gjujo koji je, na žalost, umro tako rano. Ovo isto pitanje i sad sebi postavljaju anarhisti.

— « Pourquoi serai-je moral ? » Voilà donc la question que se posèrent les rationalistes du douzième siècle, les philosophes du seizième siècle, les philosophes et les révolutionnaires du dix-huitième siècle. Plus tard, cette question revint de nouveau chez les utilitariens anglais (Bentham et Mill), chez les matérialistes allemands tels que Büchner, chez les nihilistes russes des années 1860-70, chez ce jeune fondateur de l’éthique anarchiste (la science de la morale des sociétés) — Guyau — mort malheureusement trop tôt ; voilà, enfin, la question que se posent en ce moment les jeunes anarchistes français.

 
Zaista – što?
Šezdesetih godina, ovo je isto pitanje uznemiravalo rusku omladinu. „Postaću nemoralan – kaže mladi nihilista svome prijatelju, ponekad čak misli koje su ga mučile potkrijepivši nekim svojim postupkom. – Biću nemoralan. Što me u tome može spriječiti?”….

Pourquoi, en effet ?
Il y a trente ans, cette même question passionna la jeunesse russe. — « Je serai immoral », venait dire un jeune nihiliste à son ami, traduisant en un acte quelconque les pensées qui le tourmentaient. — « Je serai immoral et pourquoi ne le serai-je pas ? »

 
„Biblija, što li? Ali, Biblija nije ništa drugo ako ne zbornik vavilonskih i judejskih predanja, sakupljenih isto kao što su nekad sakupljene Homerove pjesme, ili kao što se danas sakupljaju pjesme Baska i bajke Mongola! Zar se moram vratiti na shvatanja poluvarvarskih naroda Istoka?”

— « Parce que la Bible le veut ? Mais la Bible n’est qu’une collection de traditions babyloniennes et judaïques — traditions collectionnées comme le furent les chants d’Homère ou comme on le fait encore pour les chants basques ou les légendes mongoles ! Dois-je donc revenir à l’état d’esprit des peuples à demi barbares de l’Orient ?

 
„Ili pak moram biti moralan zato što Kant govori o nekakvome „kategoričkom imperativu” (osnovnom propisu) koji ističe iz samoga mene i propisuje nam da budemo moralni? U tom slučaju, zašto ja tome kategoričkom imperativu priznajem više vlasti nad sobom nego drugome imperativu koji mi ponekad možda govori da se napijem? Pa, to je samo riječ, isto takva riječ kao što je riječ Proviđenje, ili Sudbina, riječ kojom prikrivamo svoje neznanje”.

« Le serai-je parce que Kant me parle d’un catégorique impératif, d’un ordre mystérieux qui me vient du fond de moi-même et qui m’ordonne d’être moral ? Mais pourquoi ce « catégorique impératif » aurait-il plus de droits sur mes actes que cet autre impératif qui, de temps en temps, me donnera l’ordre de me soûler ? Un mot, rien qu’un mot, tout comme celui de Providence ou de Destin, inventé pour couvrir notre ignorance !

 
„Ili pak zato sam dužan da budem moralan, što tako hoće Bentam, koji tvrdi da ću biti srećniji ako se utopim spasavajući čovjeka koji se davi u rijeci, no ako s obale budem gledao kako se on davi?”

— « Ou bien serai-je moral pour faire plaisir à Bentham qui veut me faire croire que je serai plus heureux si je me noie pour sauver un passant tombé dans la rivière que si je le regarde se noyer ?


„Ili pak, konačno, zato što su me tako vaspitali? Zato što me majka učila da budem moralan? Ali, u takvom slučaju, dužan sam, dakle, da se klanjam pred slikom koja predstavlja Hrista ili Bogorodicu; da poštujem cara klanjajući se sudiji i kad, možda, znam da je on podmitljivac? Sve ovo samo zato što je moja majka, što su naše majke predivne, ali, na kraju krajeva, žene koje vrlo malo znaju, što su nas naučile gomili svakakvih gluposti?”

— « Ou bien encore, parce que mon éducation est telle ? parce que ma mère m’a enseigné la morale ? Mais alors, devrai-je aussi m’agenouiller devant la peinture d’un christ ou d’une madone, respecter le roi ou l’empereur, m’incliner devant le juge que je sais être un coquin, seulement parce que ma mère — nos mères à nous tous — très bonnes, mais très ignorantes, nous ont enseigné un tas de bêtises ?
 

„Sve su to predrasude i ja ću se vrlo truditi da se od njih oslobodim. Ako mi se ne sviđa da budem nemoralan, natjeraću sebe da budem upravo takav, isto kao što sam u mladosti sebe prisiljavao da se ne bojim mraka, groblja, priviđenja, mrtvaca prema kojima su dadilje kod mene vaspitale strah. Učiniću ovo kako bih razbio oružje koje su stvorili u korist religije; uradiću to makar samo zato da bih protestvovao protiv licemjerja koje na nas nalaže obaveze u ime nekakve riječi koju su nazvali moralom”

« Préjugés, comme tout le reste, je travaillerai à m’en défaire. S’il me répugne d’être immoral, je me forcerai de l’être, comme, adolescent, je me forçais à ne pas craindre l’obscurité, le cimetière, les fantômes et les morts, dont on m’avait inspiré la crainte. Je le ferai pour briser une arme exploitée par les religions ; je le ferai, enfin, ne serait-ce que pour protester contre l’hypocrisie que l’on prétend nous imposer au nom d’un mot, auquel on a donné le nom de moralité. »
 

Tako je razmišljala ruska omladina u vrijeme kad je odbacivala predrasude „staroga svijeta” i kad je razvijala zastavu nihilizma (tj. u biti anarhističke filozofije) i kad je govorila: „Ne uklanjaj se ni pred kakvim autoritetom, ma kako on bio poštovan; ne prihvataj na riječi nikakvu tvrdnju ako je nije utvrdio razum”.
  
Voilà le raisonnement que la jeunesse russe se faisait au moment où elle rompait avec les préjugés du « vieux monde « et arborait ce drapeau du nihilisme, ou plutôt de la philosophie anarchiste : « Ne se courber devant aucune autorité, si respectée qu’elle soit ; n’accepter aucun principe, tant qu’il n’est pas établi par la raison. »
 

Treba li dodati da je , odbacivši lekcije morala svojih roditelja i odbacivši sve bez izuzetka etičke sisteme, ova ista najinteligentnija omladina u svojoj sredini izgradila jezgro moralnih običaja, pravila mnogo moralnijih od ukupnoga načina života njihovih roditelja izgrađenoga po normama jevanđelja ili Kantovoga „kategoričkoga imperativa” ili „pravilno shvaćene lične koristi” engleskih utilitarista.
  
Faut-il ajouter qu’après avoir jeté au panier l’enseignement moral de leurs pères et brûlé tous les systèmes de morale, la jeunesse nihiliste a développé dans son sein un noyau de coutumes morales, infiniment supérieures à tout ce que leurs pères avaient jamais pratiqué sous la tutelle de l’Évangile, de la « conscience », du « catégorique impératif », ou de « l’intérêt bien compris » des utilitaires ?
 

Ali, prije odgovora na pitanje „zašto da budem moralan”, analiziraćemo motive čovjekovih postupaka.
 
Mais avant de répondre à cette question : « Pourquoi serais-je moral ? », voyons d’abord si la question est bien posée ; analysons les motifs des actes humains.